LIKOVNA KRITIKA, UMETNOST

LEPA SAM KAO REVOLUCIJA

Osvrt na izložbu Milice Rakič

Piše: Ana Simona Zelenović

06.Mart 2019.

 

U galeriji Kolarčeve zadužbine otvorena je 26. februara samostalna izložba konceptalne umetnice Milice Rakić. Izložba pod nazivom „Lepa kao revolucija” predstavlja nove radove umetnice koji istražuju neka u njenoj umetnosti odavno prisutna pitanja – poziciju žene, sećanje na revoluciju, lično iskustvo, i arhiviranje kao proces stvaranja kolektivnog i individualnog pamćenja.

 

Milica Rakić koristi materijal iz Arhiva Jugoslavije, i dekontekstualizujući ga iz uloge istorijskog dokumenta u ulogu citata u svom umetničkom delu, pravi od svedočanstva fikciju. Zamagljivanje granica između realnosti i fikcije, dokumentarnog i izmišljenog svedočanstva, nasleđe je postmodernističke umetnosti koje u ovom slučaju umetnica koristi ne toliko zarad estetike koliko kritike. Koristeći feminističkoj umetnosti poznati metod ironijskog podsmevanja, ona nudi duhovitu kritiku patrijarhata i kapitalizma.

 

Kada u svom radu iznese iskaz „na strah treba trošiti snagu a ja sam lenja žena”, umetnica je dvostruko ironična – ona ujedno referiše na odsustvo neoliberalnog „governmentality-ija” kod nje same, a koji podrazumeva radnu i životnu produktivnost, sposobnost za uspeh u uslovima kapitalističke tržišne ekonomije, „preduzetnički duh”, i stalnu volju za napretkom na svim poljima, dok u isto vreme povezuje to svoje pasivno odbijanje učešća u datom sistemu sa realnim problemom nedostatka bezbednosti i nepovoljnih društvenih uslova u kojima žene u ovim društveno-ekonomskim uslovima žive. Na taj način, ironična je prema sebi, priznaje svoju „slabost” otvoreno, preuzimajući odgovornost za nju, a upravo preuzimajući odgovornost za to što se „ne boji” ona ismeva i društvenu potrebu da internalizuje ženama odgovornost za emancipaciju (tj. bezbednost) društva i društvene uslove u kojima je „bojati se” (i stresirati se uopšte) full time job.

 

U radu „moji živci su istorijski oštećeni”, umetnica se identifikuje sa generacijama žena koje su se borile za poboljčanje društvenog položaja žena i opšteljudsku emancipaciju, upravo ističući rečju „istorijski” kontinuitet ove borbe i njenu težinu. Ovim iskazom takođe upućuje na jako važan i nedovoljno vidljiv problem ženskog psihičkog zdravlja, čije stanje nije slučajno „labilnije”, već je učestalost problema poput depresije, anksioznosti, problema sa ishranom, telom i seksualnošću, kod žena indikator društvenih uslova koji utiču na njihove „živce”. Humor je opet prisutan kroz ironiju, budući da su žene te koje su smatrane „živčanijim”, „na ivici nervnog sloma”, „neurotičnijim”, „neuračunjivijim”, a istorijski „histerija” je bila definisana kao ženska bolest.

 

Umetnica dovodi u vezu danas i dalje postojeće probleme žena, poput nasilja nad ženama, sa do kraja neobavljenom emancipacijom nakon revolucije. Ovo kritičko preispitivanje socijalističkog nasleđa u kontekstu ženske emancipacije funkcioniše i kao opaska upućena savremenom društvu, i kao retrospektivna analiza civilizacijskih tekovina revolucije. Oštro i cinično „samo silovana” odzvanja u glavi poput brojnih komentara koje žene čuju u policiji kada prijavljuju neke oblike nasilja (ali i u društvu i komentarima na online vesti o nasilju) „samo šamar” „samo modrica” ili „samo malo dohvatio” (da ne zalazim u „izazvala je” iako se nameće). Stopa femicida i nasilja nad ženama u svetu, i u Srbiji, je prevelika, a institucionalna pomoć, bezbednost žena i zaštita najčešće nedovoljna ili neadekvatna. Genijalnost komentara umetnice leži u tome što prepoznaje ne samo opresiju patrijarhata nad ženama već i eksploataciju ideja u svrhe održanja postojećih odnosa moći (pa i klasnih struktura). Time pokazuje do koje je mere mizogino patrijarhalno društvo sposobno za izdaju čak i sopstvenih „bivših” ideala po cenu održanja odnosa moći koji patrijarhat reprodukuju (i to neplaćeno).

 

Moram zaista da istaknem da su moja dva omiljena rada „nije me pogodio kao ženu nego baš kao komunistu” i „ako ja nisam heroj ne znam šta je onda heroj” retka umetnička dela na ovim prostorima (za koja znam) koja se bave pozicijom žene unutar levice, odnosno odnosom feminizma i komunizma. Ovaj „nesrećni brak marksizma i feminizma” (kako je to kao problem legendarno formulisala 1979. feministička ekonomistkinja Heidi Hartmann) je istorijski problem kako levice tako i feminizma – od početka 20. veka jedni drugima zameraju zanemarivanje jedne od dve ključne ose opresije, rodnu odnosno klasnu. Čini se da je problem bio makar delimično prevaziđen u zemlji poput SFR Jugoslavije gde su zakoni omogućavali i garantovali ženama ravnopravnost i ljudska prava, međutim jaz između zakonom datih prava i realnih mogućnosti za ostvarivanje ravnopravnosti je i dalje bio veliki. Ne samo to, feminizam je bio jedna od „ružnih reči”, budući da ga je vladajuća struktura smatrala buržoaskom izmišljotinom (koja dolazi sa Zapada), a njegov glavni greh je što razdvaja „žensko pitanje” od „klasnog pitanja”. Postoji samo opšteljudska emancipacija, koja se postiže besklasnim društvom, i jednom kada socijalizam zavlada potreba za ženskom emancipacijom kao odvojenim ciljem borbe, nestaje. Zato kada Milica Rakić odvaja ono što je pogađa „kao ženu” i ono što je pogađa „baš kao komunistu” cilja upravo na ove kontradikcije socijalizma – naime, patrijarhat nije prestao da postoji dolaskom socijalizma, niti je „žensko pitanje” rešeno klasnim, a naglašavanjem komunističkog (u ovom slučaju i partijskog) identiteta umetnica ukazuje na prioritete jugoslovenskog društva, na ipak postojeću hijerarhiju emancipacija i identiteta.

 

Takođe, ne manje kritička je i konstatacija „ako ja nisam heroj ne znam šta je onda heroj”, kojom Rakić vrlo samosvesno i feministički ukazuje na drugačiji tretman i položaj žena i muškaraca, kako u NOB-u i nakon nje, tako i u kasnijoj („postfeminističkoj”) svakodnevici. Statement je ilustracija i „dvostruke opterećenosti” (mada broj opterećenosti čini se ipak ne može da se svede samo na dva) žena s jedne strane radom u kući, a sa druge radom van nje. Opet, problem koji se u Jugoslaviji neretko javljao budući da je broj zaposlenih žena zaista porastao (čime je deo obećane emancipacije ispunjen), ali se rodne patrijarhalne uloge nisu promenile, žene su i dalje obavljale kućne poslove, kao što i dalje vodile brigu o deci, starima, uopšte svim članovima porodice. Opterećenost se množi kad se u obzir uzme i „mit o lepoti”, koji iako opterećuje i muškarce, neuporedivo veći pritisak i očekivanja stvara ženama, a koji je sve većim konzumerizmom u jugoslovenskom društvu nakon 60-ih sve više postajao deo svakodnevice. Pored opsedanja fizičkim izgledom, na ženama je teret i emotivnog rada u vezama koji je zbog društvenih uloga većinski podrazumevan kao njihova odgovornost. Lista ne mora da se nastavi dalje da bi nam bilo jasno zašto umetnica sebe smatra heroinom.

 

Kritika Narodno-oslobodilačke borbe je više nego jasna – iako se u ratu borilo preko 100 hiljada žena, Orden narodnog heroja je dobila svega 91 žena (ni 7% ukupno odlikovanih), a samo njih 17 je odlikovano tokom života. Tu se treba prisetiti i svedočanstva učesnica NOB-a o različitom tretmanu, odnosno diskriminaciji, žena tokom same revolucije, prilikom zajedničkog ratovanja, a nije nevažno isto na ovom mestu pomenuti da je neproporcionalno mali broj žena u odnosu na muškarce zauzimalo vrhovne državne, partijske i društvene pozicije nakon rata.

 

Izloženim radovima Milica Rakić izaziva gotovo podjednako smeh i tugu, a ova ambivalencija u emocijama čini šarmantnom njenu poetiku, prepoznatljivu još od ranijih radova poput „nezgodno je biti mrtav”. Stilskom i sadržinskom svedenošću, bela štampana slova koja čine kratke „truizme”, podsetila bi nas lako na nameru i formu (feminističke) umetnice Jenny Holzer, da Rakić ipak nije odlučila da učini svoja dela malo tragičnijim izborom najčešće crne, a neretko i crvene boje, za svoje pozadine. Umesto neonskih reklama dobijamo epitaf – nadgrobni spomenik revoluciji koji podseća da revolucija nije izvršena, odnosno nije završena, a takođe podseća na to da taj slabo plaćen posao očito ostaje nama, ako ne budemo baš mnogooo lenje.

 

P.S. Srećan nam 8. mart!

BEAUTIFUL AS THE REVOLUTION

 

The solo exhibition of conceptual artist Milica Rakić opened on the 26. of February in Gallery of Ilija M. Kolarac Endowment. The exhibition, titled BEAUTIFUL AS THE REVOLUTION, represents her most recent artworks that research some of the long present questions in her artworks - position of women in society, remembering the revolution, personal experience, archiving as the process of creating collective and individual memory. Milica Rakić uses the documentary material from The Archive of Yugoslavia, and by decontextualizing it from the context of historical testimony and giving it the role of citation in her artwork, she turns the historical evidence into fiction. Blurring the lines between reality and fiction, documentary and imaginary, is the typical heritage of postmodernist art, that in this case, the artist uses, not so much for aesthetic purposes, but much more for critical ones. By using the omnipresent method of feminist art - her majesty the Irony - Rakic offers a witty criticism of both patriarchy and capitalism.

 

When she says "it takes energy to be afraid, and I am a lazy woman", the irony is double - not only that the artist refers to the absence of neoliberal "governmentality" in her own life, which presupposes productivity in work and life in general, capability to succeed in those terms of capitalist market economy, entrepreneurial spirit, and constant will to „win at everything, but at the same time she connects her passive rejection of social conditions with the problem of insecurity and bad socio-economic living conditions of women. This way, the artists direct the irony towards herself, confessing her "weakness", taking responsibility for not "being afraid", but by doing so, she mocks the social need to internalize and individualize personal responsibility for emancipation (and safety) of society and social conditions in which "to be afraid" (and stressed out) is a full-time job.

 

In the artwork "my nerves are historically damaged" Rakic is identifying herself with the generations of women who fought for rights and better position of women, and she also emphasizes the continuity and constancy of the struggle by using the word "historically". She is referring to big and important, but not visible enough, the problem of women’s mental health, that is not more "unstable" by coincidence, but is caused and heavily influenced by social conditions. The rate of depression, anxiety, eating disorders, problems with body and sexuality is not accidentally higher in case of women. Humor that artist uses is again present through irony, having in mind that women have always been considered more nervous, on the edge of nervous breakdown, neurotic, and hysteria has been historically defined as women’s illness.

 

Milica Rakić connects the problems women have today in Serbian society with the unfinished project of women’s emancipation after the revolution. This critical inquiry of socialist heritage in the context of women’s emancipation functions both as the comment on today’s situation and as a retrospective analysis of civilizational achievement of socialist revolution. Sharply and cynically the words "just raped" echo in the head, just as many phrases that can be heard in police station when women come to report violence, but also in the comments on the online news - "just a slap" "just a bruise", not even to recall the most disgusting one "she asked for it". The femicide and violence rate is way too high not only in Serbia, but globally as well, and institutional help in preventing violence, punishing it, providing safety, support, shelter, or protection is usually insufficient and inadequate. The genius of the artist lays in the ability to recognize not just oppression of women in patriarchy but to connects it to the ability of the patriarchal system to exploit ideas and ideologies (even revolutionary struggles) for sustaining the present power relations. This artwork thus shows to what extent is misogynist patriarchal society capable of betraying its own ideals in order to keep in power those gender relations that reproduce it.

 

I must say that two of my favorite artworks "he didn’t hit me as a woman but as a communist" (hit meaning in this case more like emotionally touch, disappoint, offend) and "if I am not a hero I don’t know what is a hero then", are the rare examples of art that rethinks position of women in the left movements, or relationship between feminism and communism. This "unhappy marriage of Marxism and feminism", as feminist economist Heidi Hartmann called it in 1979, is a historical problem both for the leftist and feminist movements. It seems like this long-lasting problem was close to being solved in the country like SFR Yugoslavia whose laws guaranteed equality and human rights to women, but the gap between the rights given by the laws and real possibilities for fulfilling this equality in practice was still very big. Not just that, but also the word "feminism" had the negative connotation, for the ruling party considered it part of the bourgeois ideology coming from the West, and for its main sin was separating the women’s question from the class struggle. So when the artist separate what offends her as a woman and what offends her as a communist, she is alluding to contradictions of Yugoslav socialist society - patriarchy didn’t stop existing after the revolution, nor was the women’s question solved by solving the class one. So, by putting an emphasis on the communist identity she also refers to priorities and hierarchy in the treatment of social problems and identities.

 

Also, her artwork "if I am not a hero I don’t know what is a hero then", bears the same social criticism. She is, in a very feminist manner, with a lot of self-confidence and self-awareness pointing out the different treatment and discrimination of women both in National Liberation Movement (NOB), and after the war in (postfeminist) everyday life. The statement is an illustration of double burden (even though two is not really the number that really shows all the possible axes of oppression) that women carry - inside and outside the house. This problem was present in Yugoslav society because women did get employment for a wage but they were also in the same time expected to keep their gender roles as mothers, nurses, housekeepers, cooks, and maids. Oppression goes further having in mind the beauty myth that was more and more present with the rise of consumerism in Yugoslav society after the 60s. Beside this obsession with physical women are also expected to do emotional labor, that was still part of their patriarchal gender role. It seems like I don’t need to continue for making the artist’s point clear - we are heroes (!) because if not, what is a hero?

 

The artist is criticizing The National Liberation Movement - even though over 100 thousand of women fought in NBO, only 91 of them got the Order of the People's Hero (not even the 7% of total recipients of the order), and only 17 were given the Order during their lives. We should recall the testimonies of women who took part in the revolutionary struggle, i.e. what they say about discrimination during the wartime, and also remember the disproportion in the distribution of positions of political power (be it a party structure, institutions, or government).

 

With these exhibited works, Milica Rakić triggers both laughter and sadness, and this ambivalence has been part of the charming poetics of her artworks ever since the beginning - remember this one artwork "it’s a bit inconvenient to be dead". With the simplicity of style and content - white letters creating short "truisms" would remind us of famous American feminist artist Jenny Holzer, but Rakić still made her artworks more "tragic" by using clean black or red backgrounds. Instead of neon "ads" we get epitaphs - thumb stone to the revolution that reminds that revolution is ended but not completed, but also to the fact that this poorly paid job is waiting for us to finish it if we are not too lazy women.

 

P.S. HAPPY EIGHT OF MARCH!

NMUZEJ TREBA CIMATI PA ŠTA BUDE

Nezaštićeni svedok br.1 : Afrodizijak

Muzej afričke umetnosti, Beograd

17.oktobar - 22. decembar 2019.

 

(...) Film Milice Rakić pod nazivom Nesvrstana predstavljen je u pomalo zamračenom delu stalne postavke MAU, u kome, dejstvom rada umetnice, muzejski prostor gubi svoje institucionalno svetlo. U nenarativnom, muzički ovisnom filmu, umetnica prepliće privatne i javne biografije Zdravka Pedčara i Vede Zagorac, baštineći zapažanja o MAU vernakularu u kome se raspakivanjem arhive Pečarevih naišlo na detaljan presek života dvoje ljudi. Upotrebom fragmenata ljubavnog govora Dragana Nikolića i Milene Dravić za pisanje preko arhivske građe, Rakić upućuje na fenomene sećanja i zaboravljanja u okviru binarnog para muško-žensko. Višedecenijska percepcija Vede Zagorac kroz prizmu uloge koju je imala kao bračna partnerka Zdravka Pedčara i sećanje na nju u jednoj sveprožimajućoj praksi koja je uporna i neumoljiva, a koja zanemaruje, zaboravlja i otvoreno briše doprinose žena u društvenoj sferi u ovom je radu dejstvom ljubavnog govora preokrenuta; u fiktivnoj ljubavnoj raspravi, Vedin glas je taj koji neumorno preti da će zaboraviti Zdravka – muški poredak, koji uopšte i ne liči na one koji se ne zaboravljaju. Duhovitom inverzijom ustaljenih praksi sećanja i zaboravljanja kroz ljubavnu igru smeštenu u sekvence diplomatske, kolekcionarske, putničke – lične i javne – Afrike Pedčarevih, Rakić stvara omaž Vedi Zagorac, onemogućavajući je kao onu koja je više od donatorke MAU. Podrivanje istorijske naviknutosti na takvo sećanje dodatno je naglašena transferom ženskog govora u privatnu sferu, prostor u kome se očekuje da žena „prirodno“ obitava.

 

Aludirajući na rekolonizaciju Afrike socijalizmom scenama pakovanja predmeta u filmu, i smeštanjem rada u zamračenu scenografiju sastavljenu od drvenih muzejskih sanduka, Rakić svedoči o ambivalentnoj nesvrstanoj poziciju MAU. U takvu „situaciju“ postavljena su i tri ikonografska elementa koja se takoreći poigravaju sećanjem u okviru pomenutog binarnog para. Pedčareva doktorska disertacija koju delom pokriva časopis Žena, nema i nepokretna bista Zdravka Pedčara kao figura ustaljenog/ustajalog sećanja i, naposletku, njegova pisaća mašina iz koje „progovara“ Vedin fiktivni tekst kao poetski manifest sećanja na ženske istorije.

 

Ana Knežević

PARADIGME ORNAMENTALNOG U SAVREMENOJ SRPSKOJ UMETNOSTI

Zbornik 12/2016

Muzej primenjene umetnosti

 

(...) Ornamentalno kao glas neautorizovanog govornika – Zovem se Crvena(2007), Milica Rakić Transponovanjem postojećih slikovnih i tekstualnih uzoraka prošlosti, kao i specifičnom obradom predmeta, elemenata preuzetih iz inventara svakodnevice, Milica Rakić kreira ambijentalne instalacije koje sugerišu uvek drugačiju sintezu značenja zasnovanu na, kako i sama umetnica navodi u predgovoru kataloga (Rakić, 2007: 14), „interpretaciji prošlosti, zaslepljenosti ideologijom ili posluš-nosti autoritetu“. Umetnica u svom radu eksploatiše i čitav jedan korpus tipografsko-ikonografskih elemenata istorijskih avangardi, u prvom redu ruskog konstruktivizma i dadaizma, da bi rekreirala svo-jevrsni mizanscen javnih pozornica koje će govoriti o novim odnosima političke moći i jezika u umetnosti, radu kolektivnog i individualnog voluntarizma ili o ulozi polova u 'novim svetskim revolucijama'.Zovem se Crvena(sl. 6), fragment istoimene ambijentalne instalacije, je video animacija koja se projektuje na zidu galerije. Ovaj video rad sastavljen je od pedeset različitih, nasumičnih i naizgled nepovezanih iskaza anonimnog subjekta koji se sukcesivno projektuju na nepromenjenom prepletu crveno-belih tapeta, tipič-nom za neki od dekoruma građanskih enterijera srednje klase. Identitet ženskog subjekta, čiji glas ne čujemo, a koji nas uverava da se zove Crvena, vremenom otkrivamo iza kontroverznih poruka na ornamentalnoj pozadini označenih uvek identičnom tipografijom svojstvenom za ulične transparente koji pozivaju na javna masovna okupljanja. Odgovarajućim muzičkim partiturama koje prate ove video sekvence – od paradnih marševa, preko tročetvrtinskog taktova manježnih igara za dvoje, do melanholičnih atonalnih kompozicija, evociraju se, ali i parodiraju ambijenti javnih parada, besciljnog kretanja individue u potrazi za prepoznavanjem glasa drugog, individue u potrazi za vremenom artikulacije sopstvene prirode, želja, strahova i nade u turbulent-nom vremenu istorije. Između uvodne „Ipak sam preži-vela i zato dobro veče želim, generali moji“ i završne rečenice ovog video rada – „Žao mi je, vaše vreme je isteklo“, koji se u video filmu ciklično ponavljaju izrastaju, međutim, mikro-narativi eksperimentalnog ženskog govornika, čija je specifična težina označena samo stepenom opsesije crvenim:„...ljudi mi kliču, a ja kružim, tražim tebe – ja sam putnik sa lažnim pasošem – smejem se, gori mi krv – ne znam kako se zovem, ne vredi što me tako lepo pitaš – čekam pobednika...ridao si kao lude žene i ljubio me kao da je praznik,izgledalo je prilično sablasno – ipak sam preživela – drugovi i drugarice ja sam velika šteta za kulturnu istoriju...” ili „...ti si došao da me vidiš, da me gledaš, a možda i da me zavoliš – moje crvene cipele propuštaju vodu – daj mi znak da si živ – skini tu crvenu maramu,znamo se – plišana emocija je savršena za brisanje cipela...”

 

Crvena boja, prema sugestiji same autorke, predstavlja inicijalnu energiju strasti, smrti i nadahnuća. Posebno u ovom radu, crvena boja postavlja se, međutim, kao medijator između čiste plastičke energije, želje za ovom prvostepenom artikulacijom umetničkog prostora bliskog konstruktivističkim postupcima – i označen glasom ženskog subjekta, i onoga što bi mogao biti proizvod dekorativnog nominalizma, razrada ideje „dekorativno nesvesnog“, na koje podsećaju brojne este-tike pop-arta – i sugerisan mizanscenom javne govor-nice. Drugim rečima, smisao ove duhovito parafra-zirane predstave „istorijskog crvenog“ i crvenog koje će tek ispisati svoju ornamentalnu modulaciju (istoriju), ogledao bi se u sugerisanoj koliziji između mesta kolektivnog nesvesnog i individualnog rada memorije, glasa nevidljivog autokratskog i neautorizovanog individualnog govornika, kao i prirode odnosa muškog i ženskog subjekta.

 

Jelena Krivokapić

SUTJESKA MOJE MLADOSTI

 

Masovna kultura razobličila je čovjeka ogrezlog u konformizam, u svijetu lišenom autentične unutrašnje bitke. Taj se svijet ogleda u prikrivenoj destrukciji koja se predstavlja kroz recepte za dobar život. Burger filozofija i vladavina prava natiču se na trule, bezautonomne individue, koje svoju individualnost grade na nametnutim svojstvima. Rasparčavanje humanog se najviše ogleda u nametanju humanosti. Zaboravlja se da sve što je normatizovato ne može biti autentično, pa makar to bila i samoprozivana autentičnost, a najčešće je tako. Adorno je ponešto o tome zapisao.

 

Uzvišenost autentičnog humanog bića postaje stvar izvanjskog računa i stručnih preporuka. Humanost postaje stvar temeljno dehumanizovane namjere. Čovjek se svodi na tuđu mjeru i makar ona bila mjera znanja i iskustva, u konačnom sve što se nameće kao dobro, najčešće je ono najgore. Dobre stvari se ne preporučuju, nego se autentično grade. One su stvar unutrašnjeg sazdavanja i samoosvješćenja. Sa istorijom je slično. Marks je o tome zapisao nešto više.

U sveopštem bježanju od socijalističke prošlosti SFRJ, izdvajaju se barem dva promašena odnosa spram nje. Prvi promašaj je nostalgično-romantično afirmisanje bez opipljivog argumenta i dubokog odnošenja prema povijesnosti tekovina i teorijskih prethodnica, što ponekad vodi ka opijumu sklonom nacionalističkom flertu. Drugi promašaj je strasna negacija svojevrstne brut prethodnice u kojoj se plivalo ne samo slobodno nego pognuto i nezasluženo sito. Ova dva polarna kraja (ne)uvažavanja istorijskog toka sopstvenog društva jednako su opasna, jer su neracionalna.

 

Izložba Milice Rakić Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti, sredinom februara postavljena je u Perjaničkom domu. Čine je video rad, kroz koji drugarica Rakić dramaturški višeznačno i narativno originalno tematizira borbu jugoslovenske žene i njen društveni aspekt, te parole kojima upućuje ubojite, borbene poruke. Izložbu treba razumjeti i osjetiti kao emancipatorski čin u korist opštenja sa našom istorijom i njenim ostacima. Preuzimajući kangrgijansko razlikovanje pojmova istorija i povijest, treba posebno istaći da je posrijedi zumiranje, a potom i izoštravanje povijesne uloge jugoslovenske žene. Ovakva perspektiva secira suštinu, analizira ženu u svom nepotkupljivom herojstvu, duboko je uvažavava, mimo dominantnog rakusa viktimizovane žene. Neravnopravnost žene u radu Milice Rakić drugog je karaktera. Svojim herojstvom, odlučnoću i radom žena prevazilazi nejednakost, ne zato što se mjeri sa muškarcem, nego zato što postaje izvanredna mjera sebi samoj. Njoj nije potrebna pozitivna diskriminacija, jer ona prkosom hrabro brani i osvaja svoj prostor. Njen juriš je muškiji od muškog i ženstveniji od njega.

 

Parole koje umjetnica upućuje vrlo su direktne. One su revolucionarne, jer su prkosne. One su jednostavne i nepretenciozne, te zato imaju jak emancipatorski potencijal. Iako kadikad u ironiziranom tonu, parolne poruke ne normiraju istinu, nego se kane saživjeti sa jednim suštinskim stanjem, što dodatno ojačava njihovu ubjedljivost i domet.

 

Ovom izložbom, čini se, narodnosolobodilačka borba prevazilazi period svog trajanja. Ona se pretapa u sadašnju borbu, trasira put budućim borbama, ona postaje borba po sebi. U tome je humani aspekt ovakvih umjetničkih borbi – da plivaju izvan hermetičnosti i nasilnog intelektualizma često oličenog u savremenim pretenzijama bez osnova. Utisak koji se nosi nakon posjete izložbe vrlo je složen. Ne samo da se osjeća potreba za rekonstrukcijom prošlosti, nego i za njenim trajanjem, za njenim vrijednosnim uzdizanjem izvan vremena, jer je jedino ona umjetnost autentična, koja se oslobodi definicija autentičnosti. Tek tada postaje dio (naših) prošlih i sadašnjih života.

 

Izuzeti se iz doktrinarstva, zaobići instrumentalizujući karakter savremenog društva moguće je samo ukoliko umjetnost postane medij koji se obračunava sa sveprisutnom istošću i pseudonovim. Prošlost nije jedini način da se negiraju potrošačke tendencije savremenosti – te tačke razvoja koja devalvira sve što ne podliježe opštevažečim pravilima tržišta – ali jeste prostor u kome se može izvesti nužna, savremena revolucija, kontrarna svemu što racionalizuje, postvaruje i tehnokratizuje. To je prostor koji se može razvući, obruč koji se mora probiti. To je Sutjeska moje mladosti.

 

  Slađana Kavarić Mandić

IZLOŽBA SA RAZLOGOM

Quest- Časopis za književnost, umjetnost i kulturu

Podgorica, 2012

 

Društveni i politički angažman u savremenoj crnogorskoj umjetnosti svodi se na ekces. Uz rijetka odstupanja, inertnost postaje učestala praksa u radu kulturnih institucija, posebno kada je riječ o galerijama. Umjetnički postupci koji bi provocirali, kritikovali ili (pre)ispitivali stvarnost uglavnom se zaobilaze u širokom luku. Stoga, izložba Milice Rakić „Rođena bez razloga“ se, nakon Beograda, preselila u pravo vrijeme i na pravo mjesto - ovog jula u podgoričku galeriju Centar. Dinamika aktuelnih događaja i konstantna upućenost na njih, đeluju nam da se oni dešavaju mimo nas, da samim činom dešavanja već postaju prošlost, te savremeni svijet u sopstvenoj žurbi sve manje ima vremena i potrebe za pogled(e) unazad. Rekonstrukcija prošlosti i postavljanje u odnos sa današnjicom posredstvom ponovnog iščitavanja uloge i pozicije žena narodnih heroja, predstavlja fokus Rakićkinog interesovanja. Prvi rad sa kojim se gledalac susrijeće je instalacija – horizontalno nanizane epruverte u kojima se nalaze crveni karanfili zaliveni različito doziranom crvenom tečnošću koja neodoljivo podsjeća na krv. Instalacija funkcioniše kao najava uzbudljive priče koja se razvija u nastavku izložbe, ali i kao sugestivno podsjećanje na ratnu prošlost našeg naroda i na herojske poduhvate koji su označili to vrijeme. Ovog puta, prošlost se iščitava kroz (već) zaboravljenu antifašističku borbu i njene heroine.

 

Centralni dio izložbe čine fotografije portreta narodnih heroina, a pored svakog portreta postavljen je akrilik na platnu sa jednom napisanom (oslikanom) rečenicom. Rečenice imaju formu slogana - izuzetno atraktivnog sadržaja i lako zaokupljuju pažnju posmatrača - duhovitošću (meni je lako ja sam zvezda), ironijom (i živa i mrtva uvek sam uz tebe), drskošću (sanjam da imam kurac umesto leve sise), hrabrošću (hronično sam obolela od zloupotrebe). Prostor umjetničke igre Rakićka nadopunjuje svojim portretom, ali bez pratećeg akrilika sa tekstom - time praveći svojevrstan otklon od izloženih heroina. Ovim postupkom se znatno proširuje prostor interpretacije. Naime, na plakatu i katalogu izložbe istim fontom, pored imena umjetnice, stoji i naziv izložbe. Stoga, ova intervencija tj. odsustvo očekivanog teksta može izgledati kao školska studija semiotike. Na jeziku semiotike fotografija je znak koji označava određenu osobu, u ovom slučaju Milicu Rakić, pa bi jedno od mogućih interpretacija bila ta da je nedostajući citat upravo naziv izložbe - rođena bez razloga. Ipak, zadatak uspostavljanja značenja povjeren je svakom posmatraču ponaosob. Ovu mentalnu igru umjetnica nadograđuje intervencijom u prostoru – postavljajući crvenu traku na podu ispod izloženih fotografija – na taj način fizički distancira posmatrača od svog rada, što predstavlja još jedan nivo značenja izložbe jer fizičko distanciranje sugeriše na vremensku, a samim tim i kulturološku distancu.

 

Svoje umjetničke preokupacije Rakićka ispoljava različitim vizuelnim predstavama – analognim i digitalnim, statičnim i pokretnim. Ona izlaže diptih sa ispisanim parolama, a pandan radu realizovanom u akriliku je svojevrstan digitalni triptih - slide shonj, prikazan na tv plazmi, na kojem se smjenjuju tri parole. I kao što se formalno u dijalog postavljaju različiti mediji, u sličnom odnosu su i sadržaji radova. Oni komuniciraju sa onim i ovim vremenom, javnim i privatnim, intimnim i političkim. Još jednom, višeznačnost se oslanja na učešće posmatrača u njegovom razotkrivanju.

 

Cijeli vizuelni identitet izložbe ostvaren je minimalističkom upotrebom crne, bijele i crvene boje, od kojih posebno crvena nosi obilje značenjskih vrijednosti. Ovo se može tumačiti kao svojevrsni omaž američkoj konceptualnoj umjetnici Barbari Kruger (koja se u svojim radovima bavi vizuelnom i verbalnom dekonstrukcijom stereotipa masovnih medija), ali i kao vješta aluzija na ikonografiju komunističkog perioda.

 

Završni segment izložbe čine dva eksperimentalna filma „Krasnaя zvezda” (2009) i „Rođena bez razloga“ (2010). Oba su realizovana istovjetnim montažnim i narativnim postupkom - u formi slide shonja ređaju se dokumentarne fotografije iz socijalističkog perioda koji prati fiktivni razgovor između muškarca i žene preplavljen (samo)optužbama na račun Drugog. Povezivanje dokumentarnih fotografija tj. svjedočanstva herojske prošlosti i žargonskog narativa preplavljenog provokacijama i ironijom, a sve to spajajući sa refrenom pjesme Sinana Sakića, ovi filmovi grade složen i delikatan odnos između društvenih mitova i kulturnih kodova. Razlika između njih se može uočiti u muzičkoj pozadini, ali je i evidentno da je film novijeg datuma otišao korak dalje – u narativu dvosmisleno sugeriše na aktuelnu političku situaciju u Srbiji.

 

Praveći luk između savremenog trenutka i socijalističkog doba, umjetnica ispituje (zlo)upotrebu žene, ženskog lika i tijela. Iako nam se iz ove vremenske pozicije socijalistički period čini kao zlatno doba emancipacije (odmah nakon rata ženska prava i jednakost su zagarantovana Ustavom) eksplicitno je da su narodne heroine bile upotrebljavane za ideološku propagandu. Kritičko sagledavanje prošlosti postaje sve neophodnije, jer se ona, gotovo po pravilu, sagledava u sadašnjosti, a neupitni ostaju i njeni uticaji u budućnosti. Nažalost, danas je ekspanzija masovnih medija istisnula hrabre ratnice i narodne heroine, zamijenivši ih sa naivnim ljepoticama čija tijela prodaju kozmetičke preparate, prehrabrene proizvode, namještaj... sve do motornih goriva i automobilskih guma. Ženski lik i žensko tijelo postali najeskploatisaniji medijski i propagandi materijal, umjesto ideološkog, postavljeni su u kontekst potrošačkog društva, a uglavnom svodeći se na isprazni subjekat želje, ili, još češće, na prazni seksualni objekat.

 

Izložba „Rođena bez razloga“ je jedan od najboljih kulturnih događaja ovog ljeta u Podgorici. Nesumnjiv je njen potencijal koji bi postakao dalja razmatranja ženskog identiteta i svih njegovih delikatnosti koja prevazilaze hronološke, nacionalne i žanrovske okvire. Na koncu, vrijeme je da se savremene umjetničke prakse u Crnoj Gori (konačno) počnu osvrćati na taj potencijal.

 

Milena Pejović

ŽENE SA RAZLOGOM

 

Moram priznati da, iako vrlo često posećujem izložbe, nikada nisam posetio prostor galerije SULUJ u predivnoj međuratnoj zgradi Anker, na adresi Terazije 6. Međutim, upravo u tom galerijskom prostoru početkom novembra postavljena je jedna zanimljiva izložba. U pitanju je izložba Milice Rakić “Rođena bez razloga".

 

Najava izložbe koji sam pročitao na nekom od sajtova za kulturu zainteresovala me je da se zaputim tamo. Na prvu loptu, jedan od onih angažovanih radova koji koketiraju sa trendom, i ne moraju biti preterano zanimljivi. No, ova izložba se ipak izdvojila.

 

Prisutna na sceni od 2005. godine, sa priličnim kontinuitetom izlaganja kako u zemlji tako i u inostranstvu, umetnica se u galeriji SULUJ-a predstavila serijom fotografija, odnosno serijom akrilika na platnu i kratkim video radom u formi slide show-a Krasnaja zvezda. Naime, Rakićeva se bavi sećanjem, prezervacijom memorije u kontekstu ideologije. Takoreći, iz feminističke perspektive ona sagledava kakvo značenje ima telo žene u socijalizmu, na koji način se njime manipuliše, da li je ono slobodno i kakve to veze ima sa savremenim trenutkom.

 

Socijalizam kao utopistički projekat težio je novom, modernom, savršeno uređenom društvu. Svaki pojedinac imao je svoje mesto, svoje pravo i svoj zadatak za izgradnju tog društva. Tako su i žene našle svoje mesto. Proslavljene od strane komunističke partije, gotovo mitologizovane partizanke su bile važan deo antifašističke borbe i posleratnog procesa izgradnje novog sistema. Sa promenom političke i ekonomske klime, i pojavom tzv. socijalističkog konzumerizma s kraja 50-ih gde žena postaje uzorna domaćica, ta slika se menja.

 

Milica Rakić izlaže ikonične portrete narodnih heroina pored kojih izlaže i svoj portret upisujući sebe kao jednu od njih. Pored svakog od portreta nalazi se akrilik sa jednom rečenicom koja naglašava heroizam ili dramu svake od partizanki. Jedino pored Miličinog portreta nema akrilika sa tekstom. Tim postupkom ona kreira neki nov narativ revalorizujući istoriju, prekrajajući je. U korelaciji sa portretima su poetični slogani preuzeti iz razlićitih izvora, štampani na crnoj pozadini, koji se na kritčki, nekad humoristički, način poigravaju prošlošću, budućnošću i sadašnjošću.

 

Pored fotografija i akrilika, izložen je i video rad "Krasnaя zvezda" koji predstavlja svojevrsan kolaž mnoštva fotografija preuzetih sa interneta sa glavnim motivom žene na radu. Fotografije su propraćene tekstom, koji ironično govori o muško-ženskim odnosima ,,Kada žena voli muškarca ona ga guši, ona poruši sve mostove prema okolnom svetu…”.

 

Iako konceptualno i estetski drugačiji, senzibilitet i kritičko promišljanje prisutno u Miličinom radu slično je radu hrvatske umetnice Sanje Iveković “Gen XX" u okviru kojeg koristi fotoreprodukcije top-modela kojima dodaje biografije ubijenih antifašističkih junakinja iz II. svetskog rata. Intimno i hrabro, ironično i angažovano Rakićeva konstruiše novo pamćenje, ona takođe, upozorava koliko je važno govoriti/misliti o prošlosti najpre u trenutku opšte hipokrizije savremenog srpskog društva.

 

Vladimir Bjeličić,Beograd,2011